Bosna i Hercegovina je decenijama bila poznata po nečemu što se nije moglo kupiti niti izgraditi – po gostoprimstvu. Ljudi su odlazili iz naše zemlje noseći sa sobom priče o toplini domaćina, osmijehu konobara i osjećaju da su dobrodošli. Danas se, nažalost, sve češće pitam – gdje smo to izgubili?
U samo nekoliko dana doživjeli smo dvije situacije koje su nas duboko razočarale.
U jednom poznatom restoranu u sarajevskom tržnom centru zamolili smo osoblje da nam isperu flašicu za bebu. Nismo tražili ništa posebno, samo gest ljudskosti. Odgovor je bio hladan i kratak: “Ne možemo.”
Nekoliko dana kasnije, u jednom ugostiteljskom objektu na Trgu slobode u Tuzli, poznatom po tradicionalnoj hrani, pitali smo da li ima slobodno mjesto. Kiša je padala, bili smo s malom bebom. Ljubazno su nam rekli da trenutno nema mjesta, što smo potpuno razumjeli i krenuli dalje.
Ali tada je uslijedilo nešto što nismo očekivali.
Konobar je, bez ikakvog povoda, počeo govoriti kako nije mašina, kako ne može sve stići i kako “vi iz dijaspore, kad dođete, hoćete uslugu na nivou”. Dodao je da je on “samo hamal”.
Ostali smo zatečeni. Nismo se žalili, nismo tražili poseban tretman, niti smo izgovorili ijednu riječ koja bi izazvala takvu reakciju. Još je poraznije što je neko sebi dao za pravo da ljude procjenjuje i etiketira na osnovu izgleda ili pretpostavke odakle dolaze.
A čak i da jesmo iz dijaspore – zar to znači da zaslužujemo drugačiji odnos?
Naši ljudi iz dijaspore svake godine dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Troše svoj novac ovdje, pune hotele, restorane, kafiće i trgovine. Dovode svoju djecu da upoznaju zemlju svojih roditelja i djedova. Isto rade i turisti koji prvi put dolaze u našu zemlju.
Kakvu im poruku šaljemo kada ih dočekujemo neljubaznošću, predrasudama i bahatim komentarima?
Turizam nisu samo planine, rijeke, ćevapi i stari gradovi. Turizam su ljudi. Prvi osmijeh, način na koji se gost pozdravi, spremnost da se pomogne i kultura ophođenja. Upravo to ostaje u sjećanju mnogo duže od bilo kojeg obroka.
Naravno, svjesni smo da ugostiteljski radnici rade težak posao, često za nedovoljno dobre plate i pod velikim pritiskom.
Ali upravo zato vlasnici ugostiteljskih objekata moraju više ulagati u svoje zaposlene – kroz bolje uslove rada, kvalitetniju obuku i jasna pravila profesionalnog ponašanja. Nijedan gost ne bi smio biti izložen vrijeđanju, etiketiranju ili neljubaznosti.
Ne pišem ovo da bih prozvao pojedince, već da otvorim temu koja se tiče svih nas.
Ako želimo razvijati turizam, nije dovoljno graditi hotele i restorane. Moramo graditi kulturu gostoprimstva. Ljubaznost ne košta ništa, a vrijedi više od svake reklame.
Zato vas pitam – jesmo li izgubili ono po čemu je Bosna i Hercegovina oduvijek bila posebna? Jesmo li zaboravili da je gost svetinja, bez obzira dolazi li iz susjednog grada, dijaspore ili s drugog kraja svijeta?
Vrijeme je da o tome otvoreno razgovaramo. Jer upravo od našeg odnosa prema gostima zavisi kakvu će sliku o Bosni i Hercegovini ponijeti sa sobom.
